Jednom prilikom sam razmišljala kako bi bilo dobro da neke priče iz svoje porodice napišem na blogu ili bilo gde drugde. Da se ne zaborave… Vremenom će biti sve manje onih koji će znati i trag o nekim ljudima će se izbrisati. A šteta je… Da nije bilo njih, ne bi bilo ni nas, zar ne?
Danas ću vam reći nekoliko reči o babi staroj…
Bila je veoma posebna žena. Tokom Drugog svetskog rata ostala je udovica, bez dece. Pokojni muž je bio ugledni pekar u našoj varošici. Preuzela je na sebe brigu o mom dedi koji je u ratu izgubio majku, oca, brata i sestru. Trudila se koliko je mogla… Pazila je na njega dok su zajedno sa ostalim kordunaškim narodom bili po zbjegovima širom Bosne. Nakon rata su se vratili kući. Dedi su, kao ratnom siročetu, sagradili malu kućicu sa jednim hodnikom i dve sobe. U jednoj sobi su stanovali ljudi, a u drugoj životinje…
Kasnije, kada je sagrađena nova kuća, baba stara je dobila svoju sobu. Sećam se te prostorije. Nikada se nije krečila, baba stara to nije dozvoljavala. U njoj je i spavala i kuvala i držala sve što joj je potrebno. Ta soba je imala poseban miris. Sećam se da je u jednom uglu uvek bila gomila kestenja, a na stolu i krevetu se sušilo neko divlje bilje za čaj ili jelo.
U vreme mog detinjstva, baba stara je već imala preko 80 godina. Stalno je bila u pokretu. Dešavalo se da je danima nema kući, ali svi su znali da će se vratiti kad tad. Sa sobom je uvek nosila malu kesu u kojoj je stajala heklica i klupko konca. A vraćala se sa još kestenja, divljim kupinama, šumskim jagodama… Znala je uvek gde ima najlepših i najmlađih vrganja.
Ne verujem u te stvari, ali moja baba stara je bila poznata seoska vračarica. Tako su je zvali, ali ona nije gatala već je lečila. Čitala je uroke, kadila, preljevala vodu… Volela sam gledati njene rituale. I sad se sećam kako miče usnama dok tiho šapuće neke čudne reči. Verovali ili ne, i nas, sve četiri praunuke je naučila čitati uroke. I sad znam tekst, ali ga ne koristim. 🙂 Sećam se da je jednom rekla da će ono polje na kom je naša kuća ostati pusto… Samo nekoliko meseci posle njene smrti to se ostvarilo…
Umrla je jednog prolećnog dana u 98-oj godini. Došla je kući iz sela i rekla mojoj sestri od strica, Jovanki, ‘Idem ja da umrem.’ Stvarno je tako rekla… Jovanka ju je u čudu pogledala, a desetak minuta kasnije je ušla u sobu. Baba stara je ležala na krevetu, mrtva. Bila je na nogama do poslednjeg dana. Nikada nije kukala i mislim da nikada nije bila kod lekara. Njena sahrana je prva na kojoj sam bila…
Čim sam videla temu za Ajme, koliko nas je! koju nam je Ingrid zadala, setila sam se babe stare. Dugo o njoj nisam mislila. Ali divlje bilje, kopriva, maslačak, list šumske jagode, štavalj, bujad i svašta nešto drugo su bili normalan sastojak njene ishrane celog života. Možda je baš zahvaljujući tome tako dugo živela… A možda je i nešto izgatala? 🙂
Hortopita je grčka pita od divljeg bilja. Na internetu ima dosta varijacija na temu ove pite, ali neke stvari su uvek site. Testo se mesi bez kvasca, od brašna, ulja i mlake vode. Fil je od što više vrsta različitog divljeg bilja. Bilje koristite obavezno mlado jer kasnije, posle cvetanja, postaje gorko. U nedostatku kordunaških livada, ja sam ovu pitu napravila od blitve i koprive.
HORTOPITA
(testo iz ovog recepta, fil inspirisan mnogim idejama)
SASTOJCI:
Testo:
– 500-550 g brašna
– 1 kašičica soli
– 130 ml maslinovog ulja
– 240 ml mlake vode
Fil:
– 350 g listova mlade koprive
– 150 g blitve
– 4 struka mladog luka
– 2 kašike sitno seckane mirođije
– 110 g mladog kozjeg sira
– 150 g sitnog kravljeg sira
– so, biber po ukusu
IZRADA:
U većoj vangli odmerite brašno, dodajte so pa promešajte. Dodajte malsinovo ulje i vodu pa umesite testo. Testo prebacite na pobrašnjenu podlogu i mesite 5 minuta uz dodavanje minimalne količine brašna. Dobijenu kuglu umotajte u providnu foliju i ostavite 30 minuta da se odmara na sobnoj temperaturi.
Za fil dobro operite listove koprive i blitve pod mlazom vode. Iseckajte ih na tanke rezance. Dodajte sitno seckan mladi luk, mirođiju i obe vrste sira. Dobro izmešajte rukama. Ako je kopriva malo starija, peckaće , pa stavite na ruku najlonsku rukavicu. Probajte dobijenu masu, pa dodajte soli i bibera po ukusu.
Uključite rernu da se greje na 200C. Pleh dimenzija 25×35 cm premažite sa malo ulja.
Testo podelite na dva dela. Svaki deo razvije na pobrašnjenoj podlozi u pravougaonik malo veći od dimenzija pleha. Prebacite prvi list testa u pleh, a ivice ostavite da štrče preko ivice pleha. Sipajte fil i ravnomerno ga rasporedite. Preko fila stavite drugi list testa. Spojite ivice oba lista i malo ih uvijte ka sredini. Pitu izbockajte viljuškom ili čačkalicom.
Pecite u zagrejanoj rerni oko 40 minuta.
Lepa je i topla i hladna.
Kakva priča! Možda baba i ovo čuje? Biće ponosna na tebe!
Stvarno treba zapitkivati stare, pamtiti, možda i zapisati. Mnogo mi je žao što ja mnogo stvari iz života porodice ne znam, pitaju me ovi mlađi. A porodica mi je puna interesantnih likova mada se nismo micali iz Beograda a oni koji su odlazili to su činili na neko kratko vreme.
Pita je jednostavna i verujem ukusna, ljubitelj sam ovih pita a uvek se nađe neka kombinacija bilja. Malo ću da prošnjuram po livadi ako ova kiša ikad stane 🙂
Jeste, Vesna, baš je jednostavna pita. Žao mi je što ovde u Pančevu nisam našla još neko divlje bilje da iskombinujem.
Hvala ti puno…
Tračak svetlosti i ljubavi me je obasjao čitajući ovaj post 🙂 Savršena pita a priča leči dušu 🙂
Jafi hvala puno, puno…
Vau, kakva priča!
I moj luka ima babu-staru, to mu je moja baba, a njegova prababa. Nedavno je bila 10 dana u bolnici, ja je svaki dan obilazila, sve oko nje, jer sam ja njena, nema šta. Ali kada je Luka ušao u sobu, odmah je ženi do sebe, novopridošloj, rekla – ovo je moj praunuk! Mene nije ni predstavila 🙂 Šalu na stranu, strašno je veliki ponos kada imaš unučiće, a kamoli praunuke. Sigurna sam da je tvoja baba-stara bila, a bila bi i sada ponosna na tebe. Imala bi i zašto.
🙂 Tanjči, ja sam mislila da samo ja imam babu staru. 🙂
Tek sad shvatam koliko je ona bila ispred svog vremena. Hvala ti puno…
Prelepo, zaljubila sam se u babu staru:)
🙂
Kakva priča, veruj mi da sam se na kraju naježila! Odlična pita i prezentacija!
Suzice, hvala puno…
Podsjeća me na moju babu! I ona je kadila, sadila, brala i dijelila. Imala je toliko mudrosti u sebi, a nikad nije vidjela škole. Divna priča!
Puno hvala, Kris! 🙂
predivna priča….ostala sam paf…pa, zašto nam ne ispričaš još priča…piši i priče i one su lijepe kao i tvoji recepti ….uživancija
Draga Snježo, ima mnogo priča u mojoj glavi, ali neće uvek da izađu. 🙂 Ali kad naiđu, neću ih sputavati… Hvala ti puno…
Predivna i topla prica, inspirisana ljubavlju i napisana iz srca… verujem da bi baka stara bila veoma ponosna na tebe.:) Svidja mi se i receptic za pitu kao i tvoje fotkice.:)
Lana, puno hvala…
draga, jako lijepi post! a pita je san snova, prava rustikalna 🙂
sjetila sam se mjesta iz kojeg je J. mama: Trnove. Jesi čula možda?
Hvala Tami. Poznata mi je Trnova. Mislim da je to u delu Korduna prema Lici, zar ne? Ili grešim… Pitaću sutra mamu i tatu.
tako je 🙂
Stvarno lepa prica. Tvoja baba-stara bi bila jako ponosna da vidi tvoj blog. Ja sam duboko ubedjena da je ona dozivela duboku starost (i to na nogama) i pored ne bas lakog zivota upravo zato sto se zdravo hranila i bila konstantno u pokretu. Takav je bio i moj deda.
Hortopitu vec odavno zelim da spremim. Ali, ne znam koliko je ‘divlje bilje’ iz supermarketa divlje. Ako naletim na neku piljarnicu koja me podseca na one iz mog rodnog kraja iz mog detinjstva, eto i moje pite.
Sigurno si u pravu. Mada, bila je dosta drugačija od ostalih ljudi u selu. Po mnogim stvarima…
Javi ako probaš pitu…
Predivna priča i jako lepo što je ostao trag ovde, tako i treba da bude!
Pita deluje ukusno, volela bih da je isprobam pa je i recept sačuvan 🙂
Hvala ti…
priznaj, mimi, da bar nekad i ti izgovoris tu „bajalicu“, makar iznad testa cije je narastanje neizvesno 🙂 zezam se, naravno.. lepa prica.. ja bih sebi pozelela bas takvu starost, sto manje smetnje mladjim generacijama, manje jela, vise aktivnosti.. u stvari, vec sada, u tridesetim, sebe pokusavam da ucim da mi sto manje materijalnog treba… veliki je blagoslov to savladati.. pozdrav za babu staru, gde god da je.. 🙂
Hvala ti puno… 🙂
P.S. Ovako kreće: ‘Sio urok na prag…’ 🙂
Jako lijepa i topla prica i odlican recept.
Divna priča! drago mi je što si napravila “ našu “ pitu. Ova pita obično se pravi i sa špinatom, jer sakupljati biljke na livadi je zaista težak posao! mi u nju stavljamo sir fetu. mada možeš naći milione varianti.Veliki pozz.
i ja cesto pomislim kako bi trebala zapisivati te porodicne price, jer kako kazes, kad umru ovi stariji, tesko ce sta da se zapamti.. a ima toliko ljepih i korisnih prica..
pita je super! ja nazalost ovdje nemam tih divljih biljcica pa cu ovaj mjesec preskociti sudjelovanje u igrici =(
Ovako izgleda kad blog ima licni pecat i vuce te da mu se vracas ( sio urok na prag…), a hortopitu )kako ti samo zavidim) gledam vec duze iz daleka, ne znam ima li smilsa praviti je od spanaca is Tesca:))
Divna priča i mislim da stvarno treba pisati, za jučer, za danas i za sutra. Za našu djecu. Steglo me u grlu dok sam čitala jer i ja sam se sjetila naših starih s kojima sam živjela.
Pita je odlična i definitivno nešto što bih voljela da mi se ubrzo nađe na stolu, ali moram priznati da me priča skroz zaokupila, kako zanimljivo, baka koja je tako posebna……., čekam sa nestrpljenjem neke nove životne priče !
Milkice, baš divna priča. Topla i nježna, a nekako me uvijek prožimaju osjećanja poštovanja, nježnosti i tuge kad se govori o ljudima koji su bili tu nekad, a bili su posebni, mudri, samostalni… Baš postaješ pisac! 🙂
Pitica je čisto savršenstvo! 🙂 Obožavam takve grčke ukuse, sa sve lukom i mirođijom u filu, a čak sam počela da ih dodajem običnim pitama sa gotovim korama. 🙂 Čuvam recept, baš ću je isprobati, mada vjerovatno bez korprive jer nemam ideju gdje bih je mogla naći. :*