
Želela sam pisati i pisala sam kratke priče i pesme, ali retki su oni koji su ih smeli pročitati. Mislim da su bile tehnički OK, ali opet, nedovoljno lične, nedovoljno otvorene…
Stalno ista boljka… Shvatila sam da su u stvari svi moji snovi koji su se godinama smenjivali u stvari jedan isti san… I rastužila sam se…

SASTOJCI:
Testo:
– 250 g brašna
– 150 g putera
– 1 žumance
– 60 g šećera
– 2-3 kašike hladnog mleka
Fil:
– 5-6 kašika džema od ribizli (ili nekog drugog kiselkastog)
– 750 g očišćenih jabuka
– 3 kašike šećera
– korica pola limuna
– 1/2 kašičice cimeta
– 2 kašike ruma
Biskvit:
– 3 jaja
– 50 g šećera
– 60 g brašna

IZRADA:
Od brašna, putera iseckanog na listiće, žumanceta, mleka i šećera umesite prhko testo. Najpre pomešajte brašno i šećer pa dodajte puter i utrljajte ga prstima. Dodajte žumance i mleko pa umesite testo. Ako je potrebno dodajte i još jednu kašiku mleka.
Umotajte testo u providnu foliju i ostavite ga u frižider oko 30 minuta.
Izrendajte jabuke i pomešajte ih sa šećerom, rendanom limunovom koricom, cimetom i rumom.
Ohlađeno testo razvijte u veličini pleha (oko 25×35 cm) i prebacite u podmazan pleh. Premažite testo marmeladom od ribizli, a preko marmelade nanesite fil od jabuka.
Pripremite biskvit. Žumanca mutite sa šećerom, mikserom na najvećoj brzini. Posebno umutite sneg od belanaca. Umućenim žumancima dodajte brašno, pa lagano, kašikom ili žicom za mućenje umešajte sneg od belanaca. Testo prelijte preko jabuka.
Pecite u rerni zagrejanoj na 180C, 35-45 minuta u zavisnosti od rerne.
Ohlađen kolač pospite šećerom u prahu ili kristal šećerom.
Ja sam htjela biti balerina pa nisam. Mislila sam biti odvjetnica al me sram pričat pred ljudima, nisam mogla biti niti novinarka što sam isto u jednom trenutku planirala jer mi je sve neugodno…Pa sam počela pisati blog ali nisam htjela da to itko nepoznat čita, bilo mi je glupo i druge komentirati…I evo, nepunih godinu dana kasnije, sretna sam jer radim nešto što me veseli pa makar to bilo samo za moju dušu. O virtualnim prijateljstvima da ne govorim…Budi-ti;)!
ma ja još uvek ne znam šta sam… A tridesetu sam prebacila… 🙂
Zadnjih dana slično i ja razmišljam. Dosta razmišljam o blogu, o onome što zbilja želim i što možda propuštam. Ali, nema odustajanja, jelda? Eto, započela si s otvorenošću baš putem ovog posta. A mi ćemo i dalje čitati o svakoj temi o kojoj želiš pisati. 😉
Kolač je ko stvoren za moju mamu. Moram joj pokazati, jako fino 🙂
Hvala Anja!
Recept je divan. A što se tiče ovoga o blogu, držim fige da uspiješ u svemu što želiš i da se još više otvoriš. Piši o svemu što želiš i do granice koje želiš, blog je tvoj mali svijet u kojem si možeš dati oduška :*
Hvala ti…
Ja sam do fakulteta bila toliko introvertirana da je to bilo za poludjeti! Danas svi koji me poznaju ne mogu vjerovati koji dar govora imam i kad im pričam o svojoj introvertiranosti, ne vjeruju… Stvari se mijenjaju, ako to želiš… Ilina
Nije uvek dovoljna želja. Sigurna sam u to…
Mislim da smo si jako slične,našla sam se podosta u tvojim riječima,ali glavu gore, snaga volje je čudo,znam da ju imaš,i možeš sve..kolač je famozan!
:*
Hm…kao da si pisala o meni…stidljivost, zatvorenost, kako napisati post da ima neki lični pečat… Ja se i dan danas nisam opredelila za jednu stvar jer me mnogo toga privlači. Nekad mislim da ne mogu sve što poželim, ponekad mi se čini da mi glava puca jer ne mogu više svoje misli da pohvatam (previše toga hoću u jednom trenutku, a malo je vremena), a kad bolje razmislim, dosta toga i jesam (pre svega žena, majka jednog dvogodišnjaka i jednog bebirona, supruga, domaćica…)
S toga razumem o čemu pričaš i imaš podršku svih nas da što više uživaš u pisanju ovog bloga i u svemu u čemu želiš da uživaš.
Raspisah se ja… 🙂
Sandra, eto, sad ja čitam tvoj odgovor i prepoznajem sebe u svakoj reči… Izgleda da smo baš slične. I ja imam toliko različitih planova i ćelja da se uglavnom osećam kao da će mi glava eksplodirati! Znam da ne mogu sve stići, a opet ne mogu ni odustati… Puno te pozdravljam i hvala ti…
Kad sam bila mala, htjela sam biti učiteljica. Srednju školu sam upisala sasvim neku treću i to sam nastavila i studirati, a tek na fakultetu sam spoznala da bih bila odlična učiteljica. Sad mi je malo žao, ali što je tu je.
Pita mi se čini jako ukusna, a izgleda odlično!
Hvala Tamara…
Isprobala sam pitu, s nekim manjim izmjenama, i nestala je još onako topla. Sviđa mi se kombinacija prhkog tijesta i biskvita
Tamara, hvala puno… I meni je bila neobična, ali fina ta kombinacija… 🙂
A ja sam oduvijek sanjala da putujem i da živim na nekoj egzotičnoj lokaciji ali kao što pogađaš ne idem nigdje, čak ni na more. Ali šta je tu je. Kolać je odličan, pravi zimski.
Hvala Vela…
Mislim da je ovo jedan divan, ličan i otvoren post 🙂 i uživala sam u njemu više nego u receptu, jer je iskren i autentičan. I zato polako napred…ko zna dokle ćeš stići. Tu smo 🙂
Mišiću, puno hvala…
:*
Ovu knjigu imam, s posvetom jer sam jako dobro znala autorice. Svi recepti unutra su zaista provjereni, sigurni i odlični. Često sam radila baš ovu pitu – odlična je!
Što se pisanja na blogu tiče, mislim da je najčešće manje je više. Internet nam se čini prilično impersonalan i možda otkrijemo o sebi i ono što bi bolje ostalo sakriveno. Intima treba ostati intima. Uvijek je potrebna neka mjera, balans. Stoga, ne razmišljaj o tome što želiš, a ne uspijeva ti: vjerojatno s razlogom – ili nije vrijeme ili to jednostavno nisi ti.
Da, ova knjiga je pravo blago… Omiljena knjiga sa receptima moje mame…
Katarina, hvala na komentaru… U pravu si…
a ja se više ni ne sjećam šta sam htjela biti. i baš me briga sada u ovim godinama….
piši blog i piši što god te volja. čitat će ko voli a ko ne voli i neće.
nešto slično pravim sa trešnjama, borovnicama,… a vidim da i s jabukama bude jednako dobro.
uživaj
Hvala ti Snježo…
Jako lijepi post:) Baš sam se našla i ja u njemu…Ja se ne sekiram više zbog neostvarenih snova, živim i uživam svaki dan najviše što mogu i misli pokušavam imati uvijek u trenutku… Prošlost je ionako nemoguće promijeniti…a tko zna kakve lijepe stvari te još čekaju:) Lijepi ti pozdrav!
Jagoda, puno ti hvala…
svaki je blog osebujan na svoj način, a ja svejedno imam osjećaj da te poznajem, iz tvog bloga, iako misliš da ne sastavljaš dovoljno osobne postove 🙂 i tvoj mi je blog definitivno jedan od dražih
a i obožadam ovakve kolače 🙂
Tami, hvala ti puno…
nadam se da ti je ova divna pita vratila osmjeh na lice!!
Nedavno sam otkrila tvoj blog i s uživam u njemu.
Veselim se kuhanju po tvojim receptima, već sam sastavila listu za pripremanje 🙂
Što se tiče otvorenosti, mislim da treba pisati onako kako osjećaš. Bitno je da uživaš u tome što radiš. Ja svakako čitam sa zadovoljstvom.
Lijep pozdrav iz snježnog Zagreba.
Puno hvala Zeza na komentaru… 🙂
U pravu si i za drugi deo komentara…
Joj, moji baba i deda zive kod Vojnica i kazu da je sneg jos gori nego pre mesec dana…
Ako je neko zatvoren,povučen i stidljiv onda sam to ja.I to mi strašno smeta u životu.Ali zato pokušavam da naučim decu da ne budu takve,pa često moram da idem protiv sebe,zbog njih.
Kuvar mi se čini kao jako dobar,moraću negde da ga nađem.Pita je baš po mom ukusu,super.
Irena, bas tako i ja razmisljam sto se tice Ice… Nisam tebe zamisljala takvu…
A ovu knjigu preporucujem 100%!
Mislim da je papir (blog) jako dobar medij za oslobađanje…Meni kad je teško pišem, kad sam sretna pišem. Uvijek mi je lakše…Ja nisam povučena i vjerujem da nije lako tim ljudima. Ali definitivno se treba otvarati, pričati jer drugi ne mogu čitati vaše misli. Ovaj tvoj blog nije nimalo stidljiv dapače on je toliko otvoren i krasan iako sam ga tek nedavno počela pratiti.
Ingrid, puno ti hvala…
potpuno te razumijem. i moj je blog trebao biti moj ispušni ventil, moja tajna kutija u koju ću spremati svoja razmišljanja o sebi i drugima. na kraju se svelo na tipkanje o nekim stvarima koje su toliko neosobne da sam ih komotno mogla zalijepiti na prvi stup na ulici.
možda da otvoriš novi, paralelni blog, za svoje snove i ambicije? 🙂
Joj, ne verujem da cu ikada otvoriti novi blog… Ni za ovaj nemam dovoljno vremena… 🙁
Ali, drago mi je da se razumemo…
Draga Milkica, mislim da lijepo pises i da sve zelje oko bloga sprovedes u djelo. Ja bih voljela da citam price isto kao sto citam tvoje recepte. Inace prefina pita 🙂
Goco, hvala…
Milkice, mnogo sladak post i mnoogo fin receptić, ali sa tobom pravim pauzu do daljnjeg 😀 (naravno da se šalim, već sam strpala recept u jedan od onih foldera za isprobati što prije).
No, kad sam pročitala tvoj post i kad sam malo pogledala komentare, vidim da nas ima mnogo koje bi htjele više, ali im nedostaje nešto – što vjerovatno nije uvijek kukavičluk, nego kombinacija različitih i brojnih osjećanja, nesigurnosti, želja, strahova, ljubavi i ko zna čega još…
I ja se povremeno osvrnem i shvatim da nisam htjela to… Ali mi ostaje da se nadam da će kočnice popustiti same od sebe, mislim da tjeranje sebe u nešto ne uspjeva…
:*
Milice, skroz si u pravu… Forsiranje i teranje nikako ne vode dobrom rezultatu… Vazno je da me blog i sve oko njega jos uvek raduje. Valjda ce, kao sto ti kazes, otpustanje kocnica samo doci…
Ima nekoliko meseci da sam postala pravi foodblog addict. Svi blogovi koje obilazim su sjajni, ali ima par koji su stvarno posebni. Nacin na koji pisete o hrani, obracanje onima koji vas citaju i neka posebna toplina i iskrenost koja zraci iz vas. Ti, blogerka koja me je svojim spiskom blogova iz ex-Yu uvela u ovaj predivan svet i jos dve divne blogerke ste za mene pravo otkrovljenje!
Sto se tice ambicija i neostvarenih zelja – svi ih imamo, priznali to sami sebi ili ne. Nekome planove poremete novi prioriteti, velike ljubavi ili vaznije stvari u zivotu, nekima ruzne strane zivota kao ratovi, izbeglistva i slicne nepredljivive okolnosti. I moj zivot je skroz drugacije nego sto sam ga zamisljala kad sam bila u gimnaziji. APodelicu nesto licno s tobom – volim da kuvam i da pisem, volela bih da imam foodblog, ali nemam zato vremena i hrabrosti… A imam mnogo vise godina nego ti!
Pita je sjajna – kao i sve ostalo sa tvog bloga!
(Mozda je vec objavljena poruka slicnog sadrzaja, nikad se ne zna sa ovim mojim kompjuterom!)
Sladjo, hvala hiljadu puta!!! 🙂 Zaista si prava podrska!
Ma, ne planiram ja da odustanem, samo sam pisala nesto o cemu cesto razmisljam. Eto, pokusala sam u ovom postu glasno razmisljati…
Ne zalim ja sto nisam postala to sto sam tada zelela. Postala sam nesto drugo sto mi je isto bilo zelja. Vise me muci sto nikako da resim taj problem povucenosti…
A sto se tice tvoje zelje da imas blog – napravi ga, ja cu ga citati sigurno! I ja imam jaaaakooo malo vremena, ali ipak objavljujem ponesto. 🙂 POdrzavam te svim srcem!
Hvala, ali ja stvarno skoro nemam slobodnog vremena. Ono malo vremena provodim citajuci vase blogove i isprobavajuci recepte. Molim te, ako mozes obrisi jedan od ona dva gornja posta, nije bila ideja da se oba objave!
“ Što uži vidik, to veća cena sebi.
Što širi vidik, to manja cena sebi.
Najširi vidik, najmanja cena sebi.
Kad bi ohola žaba iz bunara stala pokraj okeana izgubila bi svoju oholost.“
-Episkop ohridski i žički Nikolaj Velimirović
Tvoj blog, koji čita čak 183 znatiželjnika,je sasvim fino ličan, specifičan i dovoljno otvoren, da nije, ne bi bilo ni ovog tvog posta.Eh, ti itekako imaš šta da kažeš, ali nemaš samopouzdanja. Kamo sreće da je svet bogatiji takvima. Propadosmo zbog onih koji nemaju šta da kažu, ali su puni samopouzdanja. Izvini što dužim, nekako te baš razumem. Samo napred, govoriš ti ovde nama mnogo više nego što misliš da si rekla. I ja uživam….Ako si se osmehnula bar malecko, fino, baš to sam i htela.
Mirjana, hvala na divnim recima! Jesam, osmehnula sam se… Na tome posebno hvala… Imam utisak da kad napisem ovako nesto licnije, kao da zelim da privucem posebno paznju, a nije mi to cilj…
Vrlo iskren post Miki, i na neki način otvorila si nam dušu.
Svi smo mi pomalo takvi kao što si opisala svoje želje i nemire.
Ne brini za to…bitno je da radiš onako kako misliš da je najbolje za tebe i onako kako se ti najbolje osijećaš. Šaljem ti puno toplih pozdrava, a pita je prekrasna!
Draga moja, kao što reče Tamara bez obzira što ti misliš da ti blog nije ličan, meni se čini kao da te poznajem. Znam da ćeš napraviti divne kapkejkove da iznenadiš dragu drugaricu, da si teško podnela razdvajanje od Ice, da je Aca kada ste se upoznali imao dugu kosu, da imaš seku Jeju koja se nedavno porodila, da voliš svoj vrt i svoje biljcice i da si jedna divna duša. Zato nastavi da pišeš na način koji će tee činiti srećnom, ja ću te i dalje čitati.
Pita je odlična. 🙂
Uuuu,…koliko komentara!
Ja sam u pocetku mucila sama sebe; kao tipican introvert, cesto nisam imala sta napisati. U posljednje vrijeme se ne mucim; jednostavno ako ne osjecam da moram imati ‘uvod’ ja ga ne pisem…
Mislim da se svi po malo pronalazimo u tvom postu. I ja sebe vidim kao veoma povučenu osobu, a ovo „blogiranje“ mi je jedan od načina da se, mic po mic, oslobodim tih stidljivih stega.
Ja sam kao dete htela da budem padobranac. Onda sam porasla pa sam htela da budem stjuardesa. Jos uvek nisam letela avionom, ali me nada ne napusta 😉
Veliki pozdrav i samo nastavi da pises!
Ne rekoh, pita je zaista fina 🙂
Draga Milkice, ja uživam prateći tvoj blog i svaki post ti je tako životan i pun topline. Znam da se nekada ne osjećaš dobro jer bi htjela napisati „još nešto“ pa ne napišeš.I ja isto tako. Ali nema smisla niti sebe na to prisiljavati, doći će postepeno i spontano. Kada pogledam moje prve postove i ove u zadnje vrijeme….., sve to dođe vremenom. Zato se i ti opusti, uživaj u pisanju, slikanju, kuhanju, uživaj u svojim postovima onako kako i ja uživam u njima.
Pita ti je odlična, ako je ne stignem isprobati u ovom krugu FBI-a definitivno jednom hoću !
Jao bre Milkice, ti i tvoja melanholija… Cim pises o tvojoj zatvorenosti znaci i nije tako strasno. Moras da shvatis da ogromna vecina ljudi ima neke trenutke nesigurnosti i nedostatak samopouzdanja, ali nekako sa godinama stvari se menjaju… evo recimo ja… sto sam starija to sam sigurnija:) Salu na stranu, ti si lepo kanalisala svoje potrebe kroz blog i to je nesto.
Ljudi imaju puno stereotipa oko toga sta cini nekoga uspesnim, tesko je biti kreativan i biti uspesan na drugaciji nacin, recimo pisanje lepog bloga je jedan od njih.
Btw, jos uvek nisam nista napravila sa tvog bloga a poslednji dani februara prolaze, a obecala sam sebi…
Rekla sam ja, cim sam objavila post bilo mi je zao sto sam ga napisala…
Ne menjaju se kod svih stvari godinama, ali dobro, valjda ce se promeniti. 🙂
Nemoj se sekirati zbog igrice, nema veze… Znam ja da ti povremeno svracas kod mene. Bice prilike… 🙂
I nema frke za semenke. Kad budu, budu… Jos nije kasno za setvu. 🙂
nekad sam i ja o tome brinula i o još mnogočemu, ali shvatila sam da sve mora biti onako kako je, zato ne brini, biti će upravo kako ti želiš u trenutku kad ćeš biti sigurna u to…
kolač divan,
Kolac izgleda jako dobar. Možete li mi reci, koja je mjera pleha ? Hvala…….Mira C.
Draga Miro, dimenzije pleha su oko 25×35 cm (pise gore u receptu ?). Javite utiske ako isprobate kolac….
Pozdrav,
Milkica